Petar Kuntić, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini              SAZRELI SMO KAO NAROD
Intervju "Hrvatska rije
č", 08. srpnja 2005. godine

 

    * Pokazalo se da su osnivači stranke bili u pravu, jer one manjine koje se nisu politički organizirale postale su irelevantne u političkom prostoru, s tendencijom da se njihove aktivnosti svedu na folklornu razinu * Ne želimo raskid s dosadašnjim koalicijskim partnerom, prije svega tu mislim na SVM, ali moramo i pojačati brigu za specifične hrvatske nacionalno-manjinske interese i u tome ćemo surađivati sa svima onima koji su nas spremni podržati u tome * Osnivanjem Hrvatskog nacionalnog vijeća i potpisivanjem sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina između Hrvatske i SiCG mislim da će se položaj hrvatske manjine polako poboljšavati *
    
    Petar Kuntić drugi je predsjednik DSHV-a od osnutka stranke. Članom DSHV-a postao je koncem 1993. godine, a već 1994. godine na redovitoj Skupštini stranke izabran je u Predsjedništvo stranke. Dužnost dopredsjednika DSHV-a obnašao je od 1996. do 2000. godine, da bi nakon odlaska prvog predsjednika stranke Bele Tonkovića 2003. godine, bio vršitelj dužnosti predsjednika, a na izbornoj skupštini DSHV-a 2004. godine bio izabran za predsjednika stranke.
     Velikim uspjehom DSHV-a smatra ponovno ujedinjavanje s drugom hrvatskom strankom - Hrvatskim narodnim savezom - kao i prevladavanje nesuglasica između A i B liste u Hrvatskom nacionalnom vijeću.
     Nužnim smatra daljnje jačanje kohezionih snaga unutar hrvatske zajednice i često ističe kako se neće dopustiti da DSHV bude čimbenik razdvajanja i sukobljavanja, već tome suprotno, da će pridonositi daljnjem jačanju svih institucija u hrvatskom korpusu i integriranju Hrvata u društveni, gospodarski i politički sustav zemlje.
 
    HR: Demokratski savez Hrvata u Vojvodini u srijedu je svečano obilježio petnaest godina postojanja. Kako je stranka osnovana?
    Točno prije petnaest godina, 15. srpnja 1990. godine, osnovan je DSHV i stajališta sam, da se moramo ponositi da smo kao pripadnici hrvatske manjine imali snage politički se organizirati i sve ovo vrijeme sudjelovati u političkom životu Vojvodine, osobito imajući u vidu kako je to uspjelo još jedino mađarskoj nacionalnoj manjini. Pokazalo se da su osnivači stranke bili u pravu, jer one manjine koje se nisu politički organizirale postale su irelevantne u političkom prostoru, s tendencijom da se njihove aktivnosti svedu na folklornu razinu. U vrijeme kad se osnivala stranka, sve je rađeno s velikim entuzijazmom. To je bilo vrijeme kad još nisu bili započeti ratovi na prostoru bivše SFRJ i nitko nije niti slutio da će rat imati takve razmjere i dovesti do tolikih stradanja ina koncu do masovnih preseljenja naroda unutar bivše države.
     Ambiciozno se krenulo, osnivane su podružnice u svim mjestima s hrvatskim pučanstvom, ponajprije u Subotici i Podunavlju i osobito s velikim elanom i ambicijama podružnice u Srijemu. Jedna za drugom su nicale i bila je pokrivena skoro cijela Vojvodina. Međutim, već poslije godinu dana počeli su prvi ratni sukobi na prostoru bivše države i to baš protiv naše matične države. Uslijedio je raspad države i odjednom, do tada konstitutivni narod, Hrvati su postali nacionalna manjina, i to nepriznata nacionalna manjina. To je imalo brojne posljedice, a u međuvremenu rat je dobivao sve veće razmjere. Došlo je i do otvorenog sukoba između države u kojoj živimo i matične države, Republike Hrvatske, i rezultat toga je da se veliki broj naših sunarodnika, Hrvata iz Srijema i Podunavlja, morao pod pritiskom iseliti.
    
    HR: Zna li se točan broj Hrvata koji su se iselili iz Srijema, odnosno Vojvodine?
    Vrlo je nezahvalno govoriti o tome, ali prema evidenciji, koja postoji u matičnim župnim uredima, ta je cifra sigurno preko 25.000, premda se spominje i puno veći broj. Nisu svi protjerani na silu, ali se ciljano išlo na to, vršen je pritisak u Srijemu od sela do sela. Pritisak je bio na ključne i ugledne ljude u selu, obično seoske liječnike, veterinare, učitelje itd. i kada su ljudi vidjeli da su ti ljudi protjerani, onda su masovno počeli zamjenjivati imovinu i, na žalost, veliki broj Srijemaca je otišao. Etnička struktura u Srijemu se promijenila, a Srijemci su s vrlo bogatih srijemskih polja i bogatih vinograda otišli na neka područja gdje se nisu mogli odmah snaći. Međutim, pritisnuti takvom pozicijom ostali su tamo i mislim da je to kraj ovih događanja i nekom povratku ne vidim da se možemo nadati. Srijemci, koji su otišli u Hrvatsku, ipak se nisu obezglavili, već su se preko svojih udruga nastavili družiti, nastavili su svoju aktivnost i osnovali Udrugu izgnanih i prognanih Hrvata Srijema, Bačke i Banata, s različitim ograncima, te tako postoje zavičajni klubovi iz skoro svakog mjesta odakle su izgnani - iz Gibarca, Morovića, Slankamena, Hrtkovaca itd.
    
    HR: Znači li to da DSHV ne namjerava ponovno osnivati svoje podružnice u Srijemu?
    Samim odlaskom srijemskih Hrvata s početka rata, kada su većinom mijenjali svoja imanja, na tim su se područjima ugasile jedna za drugom i naše mjesne organizacije i podružnice. Nastao je strah u Srijemu prema bilo čemu što ima predznak hrvatsko, i taj strah nije nestao, i zapravo tek danas polako jenjava. Zbog takve situacije vrlo je teško organizirati bilo kakvu političku aktivnost u Srijemu. Jer, pokraj ovoga što se desilo, mi još uvijek imamo nekoliko nerazjašnjenih ubojstava s početka rata koja su se dogodila u Srijemu.
    
    HR: Radi li se danas na tome da se počinitelji tih ubojstva pronađu?
    Sva su ova pitanja pokrenuta još u prvoj polovici devedesetih, međutim, do dana današnjega odgovore na ta pitanja nemamo.
    
    HR: U Bačkoj je ipak situacija za Hrvate u to ratno vrijeme bila malo drugačija?
    U Bačkoj, zahvaljujući Subotici kao kulturnom, povijesnom i političkom središtu Hrvata i čvrstoj koaliciji sa Savezom vojvođanskih Mađara, te činjenici da su sve ovo vrijeme u Općini Subotica na vlasti bile stranke koje su bile oporba Miloševićevu režimu, mi smo uspjeli preživjeti ovo najteže vrijeme bez nekih velikih trauma. Međutim, ovdje je na sceni bio drugi problem. Ovdje se zbog velike brojnosti pripadnika nacionalnih manjina -Hrvata i Mađara - nije išlo na protjerivanje, nego se išlo na druge oblike asimilacije, među kojima intenzivno forsiranje bunjevačke opcije, što traje i do danas, sada već legalizirano preko Bunjevačkog nacionalnog vijeća. U vrijeme vladavine Miloševića to je bilo vrlo intenzivno i taj je proces odnarođivanja našeg naroda ostavio traga tako da se na popisu, posebno u Općini Subotica, nešto iz straha, a nešto zbog svih tih aktivnosti koje je domicilna država radila, broj Hrvata i Bunjevaca skoro izjednačio.
    
    HR: No, ipak legaliziranje bunjevačke opcije nije proveo Milošević, nego se to dogodilo u vrijenakon pobjede demokratske opcije?
    Poslije petolistopadskih promjena u Srbiji, u vrijeme premijera Zorana Đinđića, bunjevačka opcija nije imala uporište u državnim tijelima i mislili smo da je to prošlost. Međutim, novim izborima i dolaskom nove koalicije na čelo države ponovno se aktiviraju ti stari mehanizmi i svoje su utočište našli u legalno oformljenom Bunjevačkom nacionalnom vijeću, mada je i to upitno, budući da je riječ o etničkoj skupini a ne o nacionalnoj manjini.
     DSHV se nikada neće složiti, ni pod kakvim pritiscima, da se bunjevačko pitanje stavi u istu razinu kao hrvatsko pitanje, jer su Bunjevci samo jedna grana hrvatskog stabla. U svezi s ovim je postignut čak i određeni konsenzus na najvišoj znanstvenoj razini, imajući u vidu očitovanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti, dok smo bili iznenađeni da je Srpska akademija znanosti i umjetnosti, kao ugledna akademska institucija, podlegla pritisku te je odškrinula vrata mogućnosti da postoji zaseban bunjevački jezik.
     Mi zahtijevamo, i to je jedna od naših aktivnosti prema institucijama države u kojoj živimo, da se prestanu poduzimati mjere kojima se aktivno potiče asimilacija Hrvata. Pri tome smo stajališta da je podupiranje bunjevštine i pokušaj uvođenja tzv. bunjevačkog jezika bio efikasan model aktivne državne potpore dijeljenju jedinstvenoga hrvatskog korpusa. A sve je to suprotno članku 2. Sporazuma o zaštiti manjina koji je u međuvremenu potpisan, koji predviđa da će obje strane ugovornice, znači i Republika Hrvatska i Srbija i Crna Gora, osigurati pravo zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili bi mogla ugroziti opstanak hrvatske, odnosno srpske manjine. Pitam se samo - kako bi reagirali predstavnici srpske nacionalne zajednice kada bi hrvatska država počela forsirati, recimo, pitanje krajišnika na sličan način.
    
    HR: Još je jedna tendencija bila prisutna od samog osnutka stranke, a to je da su vodeći dužnosnici i članovi DSHV-a napadani da su nacionalisti, šovinisti itd. To su tada činile vladajuće stranke bivšeg režima, a i danas postoji teza da nacionalno-manjinske stranke nisu potrebne?
    To je u početku bilo tako, te je u to vrijeme poručivano ili da se ne bavite politikom, ukoliko niste pripadnik većinskog naroda, ili da se ne izjašnjavate Hrvatima, ukoliko se želite baviti politikom, osobito da se ne aktivirate u stranci s nacionalnom odrednicom i da ne ističete nacionalno-manjinsku problematiku kao primarnu.
     Na žalost, taj strah i takva razmišljanja su i dalje prisutna u našem narodu, ali se nadamo da će provođenjem Sporazuma o zaštiti manjina, koji je već ratificiran i u Saboru Republike Hrvatske i u Skupštini Srbije i Crne Gore, ovo pitanje konačno biti skinuto s dnevnog reda.
    
    HR: Usprkos ozračju koje je vladalo devedesetih godina stranka vojvođanskih Mađara je jačala, te se često, uspoređujući političko organiziranje dviju nacionalnih manjina, ističe nadmoć ove stranke u nacionalno-manjinskom političkom prostoru?
    Vrlo je teško usporediti Savez vojvođanskih Mađara i DSHV. Prvo, SVM je vodeća stranka mađarske nacionalno-manjinske zajednice koja je u ovome trenutku četiri puta brojnija nego hrvatska. Dakle, prvo je velika razlika u brojnosti, a zatim je značajna i jezična diferencijacija u odnosu na većinski narod, čime je jača i nacionalna identifikacija. Uslijed toga SVM ima veću potporu birača i ima veći broj osvojenih mandata u pojedinim općinama i zahvaljujući tome omogućeno joj je osvajanje vlasti u nekoliko općina i značajan udio u vlasti na pokrajinskoj razini. Sve je to rezultiralo da je stranka stalno jačala, a ne treba zaboraviti niti da je Mađarska bila jedini put Srbiji k Europi u vrijeme embarga i režimu vjerojatno nije padalo na pamet da ulazi u neke sukobe.
     Mi smo bili u sasvim drugoj situaciji. Jedan narod, koji je desetljećima gradio ovaj grad i regiju, zahvaljujući raznim politikama razbijanja jedinstvenog hrvatskog korpusa na Hrvate, Bunjevce, Šokce, Jugoslavene, neizjašnjene itd. a zatim i odlaskom u razne druge stranke, te raznim oblicima asimilacije, došao je na razinu da ne predstavlja više neki jači politički čimbenik bez obzira što bi realno, kada bi se svi ujedinili, mogli predstavljati vrlo jaku političku snagu na razini Općine Subotica, kao kulturnog centra Hrvata. Najvažnije u svemu je, moram istaknuti, da smo se konačno prestali svađati i da smo končano sazreli kao narod da shvatimo kako samo jačanjem unutarnjih kohezionih snaga i suradnjom različitih institucija i organizacija možemo nešto značiti na ovom prostoru, a da bilo kakvo unošenje razdora stavlja ovu nacionalnu manjinu u vrlo nezahvalnu situaciju.
     Znači, već smo naslijedili razbijen korpus, a zatim se dogodio i strahoviti rat između države u kojoj živimo i naše matične države, tako da su svi ovi procesi, koji sada teku, porođajne muke navikavanja na nacionalno-manjinski status.
    
    HR: U čemu se sastoje ti procesi?
    Zbog toga što smo tek nedavno postali nacionalna manjina, nismo imali institucije, koje su ostali manjinski narodi - Mađari, Rumunji, Slovaci i drugi imali izgrađene na polju kulturne autonomije, odnosno službene uporabe jezika, školstva, medija. Mi tek sada krećemo ispočetka graditi te institucije, a na sve to treba dodati i činjenicu da se u čitavoj Vojvodini strahovito promijenila nacionalna struktura i da je veliki broj Hrvata zauvjek otišao iz zemlje pod različitim pritiscima. Nije niti čudno, kada se sve ovo ima u vidu, što su Hrvati čitavo ovo vrijeme živjeli u nekom strahu. Međutim, osnivanjem Hrvatskog nacionalnog vijeća, potpisivanjem Sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina između Hrvatske i SiCG mislimo da će se polako položaj hrvatske manjine poboljšavati.
    
    HR: U dosadašnjem periodu DSHV je bio u koaliciji sa SVM-om, Ligom socijaldemokrata Vojvodine, pa zatim s ostalim demokratskim opcijama u DOS-u. U kojim strankama vidite koalicijske partnere u budućnosti?
    Sve ovo vrijeme do sada imali smo čvrstu suradnju sa SVM-om, što je bilo i normalno zbog svih ovih okolnosti koje su se događale i zbog okolnosti da su demokratski orijentirane stranke u Srbiji dugi niz godina bile faktički na margini svih događanja. Međutim, sada je neko novo vrijeme, došli su novi političari na političku scenu Srbije i ojačale su i demokratske opcije unutar Srbije. Ne namjeravamo tako lako raskidati dosadašnje koalicije, ali svakako, jačanjem stranke i jačanjem same zajednice, u budućnosti ćemo se opredjeljivati za one koji će odgovoriti našim potrebama. Ne želimo raskid s dosadašnjim koalicijskim partnerom, prije svega tu mislim na SVM, ali moramo i pojačati brigu za specifične hrvatske nacionalno manjinske interese i u tome ćemo surađivati sa svima onima koji su nas spremni podržati u tome. Nije bavljenje politikom sastajanje i politiziranje a da efekta nema, već nastojimo u suradnji s određenim političkim snagama participirati u vlasti i osigurati da se i interesi Hrvata u onim općinama u kojima žive ostvaruju, a isto tako i da se i iz pokrajinskog i republičkog proračuna osigura funkcioniranje kulturne autonomije.
     U budućnosti ćemo dakle gledati interese stranke i našega naroda i preko kojih stranaka se mogu najbolje ti interesi ostvariti. U ovome trenutku i u nekoj bližoj perspektivi naši strateški partneri su SVM i Demokratska stranka.
    
    HR: Kakvu ulogu ima prekogranična suradnja i regionalno povezivanje u osnaživanju hrvatske zajednice?
    Kao politički djelatnik koji sam dosta dugo aktivan u DSHV-u jedan sam od prvih koji je pokušao uspostaviti gospodarsku suradnju sa susjednim županijama, mislim na Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku, i još u vrijeme mirne reintegracija 1997. godine prvi smo u okviru gospodarskog odjela DSHV-a otišli s našim gospodarstvenicima uspostavljati gospodarske veze, te smo osnovali EKON koji je jedno vrijeme brojio 42 gospodarstvenika. Osobno sam tri godine živio i radio na prostoru Osječko-baranjske županije, upoznao sam gospodarsku situaciju tog područja i zahvaljujući tom iskustvu pokušavao sam i sada pokušavam uspostaviti te pokidane veze. To ide neki puta brže, neki puta sporije, ali je evidentno da pomaka ima, otvaraju se stalno nove mogućnosti, nove perspektive, a na nama je sada kako ćemo organizirati suradnju. Očekujemo jače gospodarsko povezivanje jer u tom pronalaženju zajedničkih interesa za sada nismo zadovoljni - jer se uglavnom zaobilaze hrvatski gospodarstvenici i njihova poduzeća.
     Od interesa nam je i regionalno povezivanje u okviru euroregije Dunav-Drava-Sava i sudjelovanje u svim programima koji proizlaze iz tog projekta. Mislim da bi suradnja s gradom Osijekom mogla biti na puno većoj razini, pogotovu što je na razini gradova Osijeka i Subotice uspostavljen partnerski odnos. Svakako je naš interes da u budućnosti dio aktivnosti usmjerimo prema Osijeku, da Osijek bude više prisutan u Subotici i Subotica u Osijeku. Isto tako područje Podunavlja mora biti jače povezano s Vukovarsko-srijemskom županijom, što se svakim danom poboljšava, ali je u svemu tome ključ u realizaciji Sporazuma o zaštiti manjina, kada će se svi ti procesi, pa i gospodarski, ubrzati. U tom smislu inzistiramo, i to je jedan od naših zahtjeva upućenih predsjedniku Mesiću, da se što brže počne formirati Mješoviti odbor za praćenje provedbe Sporazuma o zaštiti manjina jer je to naš interes, a ne vidimo da to nisu interesi i Srba u Hrvatskoj.
    
    HR: Koji su trenutačno prioritetni politički ciljevi DSHV-a?
    Među gorućim problemima naše zajednice jest zastupljenost u predstavničkim tijelima, gdje postojeće republičko izborno zakonodavstvo za manjinske stranke predviđa tek sniženje izbornog cenzusa, što u praksi odgovara jedino pripadnicima dviju najbrojnijih manjina - mađarskoj i bošnjačkoj - a niti prijedlozi nekih oporbenih stranaka na primjer DS-a ne idu dalje od ovoga. Želimo imati isto rješenje kao što u Hrvatskome saboru imaju nacionalne manjine, to jest neposrednu zastupljenost manjina što bi odgovaralo i Sporazumu o zaštiti manjina. Drugi su problem mjere kojima se aktivno potiče asimilacija Hrvata, treći je problem skoro nikakva integracija Hrvata u politički i gospodarski sustav Srbije te se zalažemo za razmjernu zastupljenost Hrvata u državnim i javnim službama kao što je policija, sudstvo, državna tijela, škole, i to ne samo u Subotici i Somboru već i desecima sela gdje žive Hrvati.
    
    HR: Postoje određene kritike da stranke pokušavaju dominirati i da se na taj način guši demokracija unutar nacionalno-manjinskih zajednica?
    Jedino mjerilo vrijednosti u politici, osobito u demokratskom sustavu, je ono koliko imaš potporu u narodu. Ukoliko neki neovisni intelektualci misle da nije ovo dobro ili da nije ono dobro, neka se i oni sami kao neovisni kandidati okušaju kod istog tog naroda, pa će onda vidjeti koliko je teško dobiti pet i pol tisuća glasova, koliko sam ja kao kandidat DSHV-a osvojio na posljednjim izborima za Pokrajinsku skupštinu. Ako dobiju više, svaka čast, ali neki puta imam osjećaj da se prelazi određena mjera i da se precjenjuju određene mogućnosti, a pitanje je koliko takva stajališta imaju uporište u samom narodu.